Ex-Pozicija

Written by on 2017-08-23

Ex-Pozicija je senzorno i performativno putovanje u kojem se kroz igru namjernih slučajnosti isprepliću povijest jednog zdanja i povijest performera s osobnim povijestima samih posjetitelja.

Ovo je putovanje na koje ćete se otisnuti samo jednom, a zauvijek ćete htjeti još. Kroz putovanje, pažljivo osmišljenom naracijom vas vodi glumac kojem se prepuštate vidom, njuhom, sluhom, opipom, i okusom. To je iskustvena avantura tijekom koje vam ispričana priča ulazi u svaku poru vašeg tijela, i čijeg ćete se doživljaja teško otarasiti.

Osjetit ćete ju kao iskušenje, kao avanturu, kao bol i kao sreću, kao strah i kao sigurnost. Ona je putovanje između kontradikcija, između da i ne gdje je odgovor uvijek da – prepustiti se. Doživjeti. Proživjeti i preživjeti.

Ex-pozicija je točka proboja potisnutog, sažeta u priči koja je integrirana u svaki vaš pokret, svaki vaš udah, svaki zvuk koji vas okružuje i sve to utječe na tijek događaja i razvoj priče u koju ste uvučeni tijekom Ex-pozicije. S kojim ćete se narativom prvo susresti puka je slučajnost, a u kojoj ćete prostoriji započeti svoje putovanje i gdje će vas priča odvesti, ovisi o vama i vašoj spremnosti da se joj se izložite.

Kao drugi, središnji dio trilogije Proces_Grad, Ex-pozicija kao jedinstveno putovanje kroz vlastita sjećanja, osjećaje i podsvijest nastaje na osnovi jednog dijela romana Proces Franza Kafke, odnosno parabole znane kao Legenda o Zakonu.

Ex-pozicija je također potajno zaljubljena u film Amélie Poulain, vjerno se prisjećajući Shakespeareovog Kralja Leara, citirajući urbani projekt Bacači Sjenki i nevidljivost Felixa Rückerta, a s posebnom pažnjom iščitava g. Franza Kafku, sig. Giorgia Agambena i g. Danijela Dragojevića, a sve to dok misli na projekt B.E.N.E. (S.A.D.E.?).

Ukratko, to je predstava koju najvjerojatnije nikada nećete vidjeti.

Nastala je 2005. godine u okviru zagrebačkog Urban Festivala, a do danas je igrana u preko petnaest zemalja i na preko trideset festivala te je osvojila brojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja.

Festivali i manifestacije:
Urban Fest – međunarodni festival (Zagreb, Hrvatska, 2005.); Eurokaz međunarodni festival (Zagreb, Hrvatska, 2006.); BOK međunarodni Festival (Bjelovar, Hrvatska, 2007.);  Nepokoreni grad festival (Križevci, Hrvatska, 2007.); FIAT međunarodni festival (Podgorica, Crna Gora, 2007.); BITEF – Belgrade International Theatre Festival (Beograd, Srbija, 2007.); THEALTER međunarodni festival (Szeged, Mađarska, 2008.); MESS međunarodni festival (Sarajevo, BiH, 2008.); PUF – međunarodni festival (Pula, Hrvatska, 2009.); Split (Hrvatska, 2009.); “Schönste Blume Des Ostens!” međunarodni festival  (Chemntiz, Njemačka, 2010.); “Interferences”  međunarodni festival (Cluj, Rumunjska, 2010.); “Pergine Open” međunarodni festival (Pergine Valsugana, Italija, 2012.); “HiFest” međunarodni festival (Yerevan, Armenia, 2015.); “Fen” Festival (Opatija, Hrvatska, 2015.); “Pluriversale III” međunarodni festival Akademie der Kuste der Welt (Köln, Njemačka 2015.) i drugi.

Nagrade i priznanja:
Nominacija za najbolju režiju u Republici Hrvatskoj u 2006. godini.
Specijalna nagrada međunarodnog žirija BITEF Festivala 2007. godine.
Glavna nagrada PUF festivala 2009. godine.

Odlomci iz pojedinih kritika o Ex-poziciji:

„Predstava svoje gledatelje-sudionike daruje iskrenošću, toplinom, probuđenim uspomenama i sjećanjima, novim iskustvima i dubokim promišljanjima o svojoj poziciji danas i uopće, suzama ganuća, blaženim osmijehom koji s lica ne silazi i satima nakon šetajuće vođene izvedbe“ – Bojana Ćustić Juraga, Sjajan umjetnički i duboko intimni doživljaj, Glas Istre, 05.05.2009.

„Gledaoci više nisu svjedoci nego stoje u centru performativnog čina. Publika čeka da bude pozvana na sudjelovanje, čeka sa redateljem koji konstantno ispovjeda svoju životnu intimnu historiju. Nakon što se upoznamo sa vodičem, on nam na oči stavlja povez/ masku i vodi kroz priču… Cilj je da spoznamo svoje sljepilo i da osjetimo svu veličinu našeg potencijala ignoriranja. Redatelj Boris Bakal uvlači nas u ovu sistematsku interpretaciju priča, koju nudi na jedino dovoljno individualno iskren način – iskustveno.“ – Aida Pilav, Iskušavanje historije, Dnevni Avaz, 24.10.2008.

„U predstavi “Ex-pozicija” pogledu se ne izlažu samo glumci već i publika. Publiku glumci procenjuju onako kako u konvencionalnom pozorištu ona isključivo procenjuje njih, a ove uloge se tokom svih segmenata predstave menjaju i istražuju. Autori, takođe, na otvoren i precizno promišljen način, eksplicitno ili implicitno, postavljaju pitanja o vremenu i prostoru umetničkog izvođenja, kao i o odnosu realnog i imaginarnog, relaciji između izvođača i publike itd. Zbog svega ovoga, “Ex-pozicija” je beskrajno inspirativna i zabavna predstava koja uvodi gledaoca u zaista specifični svet, intelektualno, senzualno i emotivno vrlo provokativan.” – Ana Tasić, Beskrajno Inspirativano, Politika, 02.10.2007.

“Individualiziranost performera i njihovih »navigacija« prostorom svakako je ogromna vrlina ove predstave, no još se važnijim čini otvaranje različitih političkih polja, poput građanske sukrivnje zbog hrvatskog nacionalizma, zatim problema gradskog zapuštanja kompletnog tvorničkog prostora (»nestajanja« čitavih sustava zapošljavanja i načina rada), kao i umjetničke kritike samog obrasca tvorničkog »rada«, svedenog na bespomoćno, ponižavajuće rintanje za sitan novac. Boris Bakal s grupom autonomnih suradnika stoga je ostvario jedan od najzanimljivijih kazališnih projekata sezone, čija prostorna marginaliziranost izvedbi nipošto ne oduzima moć umjetničke istinitosti. Dapače: čini se da prljavština i prašina napuštene tvornice više govore o zrelom kapitalizmu negoli su to u stanju konvencionalno »dotjerana« kazališna zdanja.” – Nataša Govedić, Putovanje kolektivnom krivnjom, Novi list, 29.10.2006.

“U odnosu na ovogodišnji slogan o intimi, najrafiniranija predstava Eurokaza, nešto kao nježnost koja hoda, bila je predstava “Ex-pozicija” Borisa Bakala i grupe Bacači Sjenki, u kojoj su glumci držeći za ruke – jednog po jednog – vodili gledaoce zavezanih očiju i toplinom koja ništa ne košta pričali im priče koje su ovi davno zaboravili.” – Bojan Munjin, Shakespeare na kokainu, Feral Tribune, 06.07.2006.

“Mnoge se predstave i projekti Borisa Bakala referiraju na prostor kao vidljivu površinu unutarnje devastacije (tipično geslo skupine Bacači Sjenki glasi: Čovjek je prostor), odnosno na prostor kao “arhiv” različitih političkih osporavanja ljudske slobode, kao i ljudskog trajanja. (…) Umjetnost je postigla ono što izmiče golom aktivizmu: stvorila je osobitu zonu kreativne i kritičke vidljivosti, poklonila je izdržljivost lokaciji kojoj je prije Ex-pozicije prijetio skori nestanak, pokazala je da grad živi u čovjeku koji čuva njegova zdanja, a ne samo u nedokučivom urbanističkom planiranju, kao i da umjetnost može stvoriti osobitu vrstu azila za arhitektonske “gubitnike” i “bezemljaše”. Legitimiranje prostora izvedbenim fikcijama veoma je vrijedno i iz užekazališnog aspekta: u Bakalovim projektima čitav grad poprima obrise kazališta, širi se izvan ravnateljskih politika, pozornica više ne potpada pod pasku državnih institucija, razglobljene su granice privatnog vlasništva i općeg dobra, dramske priče i scenskog objekta, performera i gledatelja.” – Nataša Govedić, Polit-lokalizacija žive riječi, Zarez br. 192, 16.11.2006.

“Tako svaki posjetitelj, kao u pojednostavnjenim mitološkim koncepcijama, od Ex-pozicije dobiva onoliko koliko sam u nju donese, jer čak i kad je u zaista čvrsto strukturiranoj priči, njegova je pasivnost zapravo privid ispod kojega je itekako aktivno suzbijanje nevjerice i, na kraju krajeva, pristajanje na šetnju.” – Igor Ružić, Duhovi iz kuće priča, Vijenac, 06.06.2006.

“Ex-pozicija” se na metafizičkom planu tiče Kafke i bazira na svijesti o zarobljenosti čovjeka u vlastito tijelo, povijest i grubu stvarnost koja mu govori da snove izbaci iz glave i da pazi tko mu je iza leđa, ali praktično gledano fascinantan je bio naknadni doživljaj publike koja je na tom virtualnom putovanju eksplodirala izbacivši iz sebe lavu ružnih događaja koji joj se neprestano vraćaju kao i onih lijepih koje je bila prisiljena zaboraviti.

Među publikom koja je “potpuno odlijepila”, jedni su plakali, drugi su izlazili egzaltirano, a treći skidali povez jer nisu mogli izdržati do kraja, no karakteristično je mišljenje Aleksandre Jovičević, profesorice na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu: “Ova predstava pomera granice pozorišta jer prisiljava publiku da izađe iz zaštićene zone gledališta i da sudeluje. ‘Ex-pozicija’ je brehtijanska predstava na način Stanislavskog jer potpunim uživljavanjem u imaginarno briše svaku pozorišnu iluziju i traži od gledaoca da se bez foliranja suoči sam sa sobom.” “Ex-pozicija” je na BITEF-u dobila tek specijalnu nagradu od međunarodnog žirija koji je zasjedao do dva ujutro svađajući se da li da nagrade podijeli zaista novim kazališnim tendencijama (što jest zaštitni znak festivala sve ove godine) ili – starom dobrom vinu.” – Bojan Munin, Počasni krug kredom, Feral Tribune, 04.10.2007.

„…Najneobičnija predstava dolazi iz Zagreba; grupa Bacači Sjenki zauzima praznu robnu kuću „Kluz“ s „Ex-Pozicijom“ u kojoj su gledatelji slike koje nitko ne vidi. Svaki ide pojedinačno kroz crnu zavjesu, stupa u jednu sobu i mora se prepustiti onome što se događa. Svatko postaje žrtvom, već u čekaonici, gdje se ne zna koliko će dugo trajati dok ne dođe na red – ako uopće: neki se neobavljenih stvari opet odašilju na put, no tek onda kada se opet nađu na drugoj strani zavjese. Ljubazno se pozdravi, dobije povez na oči i započinje putovanje u bespomoćnost.

„Ex- Pozicija“ se sastoji od šest gradskih epizoda koje vrijeme i prostor guraju jedno u drugo, jednu o tih epizoda se proživi, dobije se ispričana priča i osjeća ju se na koži. Hoda se kroz nepoznate prostorije, stepenicama gore–dolje, odjednom se stoji na kiši na ulici, sjeda u auto, voze te a ne znaš gdje. Svijet nastaje kroz osjete, čuje ga se, osjeća, dodiruje, miriše ga se, prepušten si mu i zapadaš u nj. Jedna priča govori o pilotu Kluzu, po kojem je nazvana robna kuća, i pretvara ne-gledatelja u njegovu mladenačku ljubav koja čeka na njega. Jedna druga govori o Hiroshimi i atomskoj bombi i završi se na klupi na otvorenom gdje se pokušava sastaviti spomen- ždral od papira. U najgoroj i najprodornijoj odjednom si premješten u rat u Jugoslaviji i tad te stvarno može početi biti strah, toliko blizu i stješnjeno doći glumcu i nemoći izloženosti.

„Iz-Metanje“ za slijepe budi osjećaje i sjećanja koji nisu uvijek ugodni (ratnu epizodu mnoge žrtve prekinu). Od gledatelja se postaje sućutnik, degradiran ili unaprijeđen – već prema tome kako se tko osjeća.

U vremenu zgrčenog osjećajnog egzibicionizma možda je točno to prava terapija.“ – Renate Klett, Onaj tko ne može vidjeti, mora osjećati, Neue Zürcher Zeitung, 04.10.2007.

Ostale kritike na: https://processcitypress.blogspot.com/

Koncept, scenografija i režija: Boris Bakal / Dramaturgija: Boris Bakal, Stanko Juzbašić, Katarina Pejović / Koautori i izvođači: Zrinka Kušević, Jelena Lopatić, Emil Matešić, Bojan Navojec, Tanja Vrvilo, Lara Filandri, Sosso Chatzimaoli, Nikša Marinović, Stanko Juzbašić, Boris Beštak, Anja Pletikosa, Nikša Marinović, Leo Vukelić, Boris Bakal (Dean Krivačić, Helena Kalinić, Petra Zanki, Antonija Stanišić, Alle Valle, Ena Schulz, Nina Violić, Mladen Hrvoje Ilić, Tomislav Jurčec)/ Kostimi: Martina Franić / Tehnički direktor: Siniša Jakovčević / Suradnici: Damir Klemenić, Milan Žerjav / Koprodukcija: Urban Festival 2005 (Zagreb), Orchestra Stolpnik (Bologna), Veletržnice Zagreb / Podrška: Ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture RH, Zagrebačka banka

Tagged as ,