Bitka na Neretvi

Natpovijesni i metadramski izvedbeni antispektakl – Bitka na Neretvi – je odgovor na potragu za Arhimedovom točkom u svemiru. To je naprasno neprekinut i nedosljedan scenski dijalog dvoje ljudi u potrazi za samim sobom. To je pokušaj promišljanja pojmova i ponuda sreće, emancipacije, slobode, sigurnosti, odgovornosti i budućnosti u doba permanentnog dokidanja i pretpostavljanja dijaloga i smisla. Ta potraga je i zamišljeno i stvarno promišljanje zelene doline suvremenosti u događajnom prostoru-instrumentu scene koja je u mogućnosti promišljati sve. Bitka na Neretvi istovremeno otkriva javne i privatne dileme svojih izvođača, ali i njihove radne, moralne i općenito društvene okoline. To je izvedbeno predavanje koje otvara rješiva i nerješiva pitanja politike, čovjeka i prirode te se uklapa i ne uklapa u jučer, danas i moguće sutra. To je narativ koji govori o stvarnim i izmišljenim likovima i relativnosti njihovih pobjeda i poraza, krećući se nelinearno po liniji povijesti. To je istraživanje koje, spram svoje prošlosti i spram svoga sada, ali i spram potencijalne budućnosti, u dokumentarističkom pristupu sažima skustva stvarnih bitaka, pobjeda i poraza, ali i iskustva snimanja filma o bitci.

Iz kritike:
[“Bitka na Neretvi, predstava zagrebačkog kolektiva Bacači sjenki lanac je osobnih, društvenih, političkih, kulturnih aspekata, sukoba, bitaka, dilema, zagonetki, prijekora, retrospekcija, pitanja i problema koji se odbijaju oblikovati u bilo kakvu određenu i definitivnu jasnoću, jer žele ostati proturječnost. Vjerojatno jedna od najboljih scenskih predstava o jugoslavenskoj povijesti, sastavljena u žanru naizmjeničnog ispitivanja, suočavanja, kako bi se uspostavili uvjeti za zacjeljivanje rana.” Rok Vevar, Sigledal, Ljubljana, 2017.]

[Drugo veče festivala je u prostorijama knjižare “Karver” igrana “Bitka na Neretvi” zagrebačke umetničke grupe “Bacači sjenki”, odlično poznate Bitefovoj publici. Nastala prema konceptu i u režiji Borisa Bakala, predstava ima sastojke predavanja-performansa koji su utkani u gusto, složeno scensko tkivo. Polazeći od razgovora o produkcijskim detaljima iz Bulajićevog filma “Bitka na Neretvi”, izvođači Boris Bakal i Leo Vukelić rasklapaju i sklapaju kockice privatne i javne istorije. Čeprkaju po prašnjavim sećanjima na Jugoslaviju, Titove pionire, himnu “Hej Sloveni”, uspehe jugoslovenskih sportista. U mreži fikcije i stvarnosti, istina i laži, predavanja i napete dramske igre, audio i video snimaka, uglavljeni između stolova, knjiga i redova gledalaca koji ih opkoljavaju, autori otvaraju mnoštvo društveno-politički vrućih tema.Igra je autorefleksivna i forumska, ponekada ima oblik probe, a ponekada usvaja formu performansa izrazite fizičke zahtevnosti. Na primer, na početku i na kraju akteri cede u svoje oči limunov sok koji im prosipa suze, izlažu se stvarnoj telesnoj patnji, simbolički se oslepljavaju, možda zato da ne bi videli ovaj svet, u ruševinama ljudskosti. Ili je osujećenje materijalnog vida šamanski put do duhovne spoznaje, nalik kralju Liru koji istinski progleda tek kada fizički oslepi. Kao u ranijoj predstavi “Bacača sjenki”, “Ex-pozicija, igranoj na 41. Bitefu, i ovde je inspirativno metaforički postavljen odnos između metafizičkog i fizičkog, u potrazi za dubinskim razumevanjem našeg sveta. Ana Tasić, Politika,12. septembra 2016.]

[U završnici izvedbe, oni grizući glavice luka i natapajući si ponovo oči limunovim iscjetkom, raspravljaju o razlici između autentičnosti i fikcije. Kako god bilo, grozno je gledati taj napad na oči, jer ih ionako nikada ne mogu dovoljno čvrsto zaklopiti… Nakon što pročitaju podatke o filmu, počinju iznicati biografski podaci Bakala i Vukelića povezani sa stvarnim likovima koji su živjeli u doba spomenute bitke. Spominju se autentična obiteljska povijesna zbivanja, a da nikada nismo u potpunosti sigurni koliko tu ima konstrukcije, a koliko pukog opisa. Je li doista svaka kapa na glavi poruka? I kolika nas sjećanje vara? I ne bi li napokon trebalo prekinuti čeprkanje po prošlosti i reći dosta?
Iako bismo mogli o brojnim izvođačkim i redateljskim zahvatima razgalabati do iznemoglosti, ipak mi se najviše sviđa ovaj mali dijalog, gotovo globalna želja svih umornih i pametnih: „Što ti hoćeš?“ „Hoću van iz ovog sranja!“] — Olga Vujović, Oj neretvo, vodo ladna –  Kritikaz, 01. ožujka 2016.

[Ta „potraga za Arhimedovom točkom u svemiru“, kako piše u najavi predstave, neprestana je umjetnička i ljudska opsesija Bakala i Bacača Sjenki da povežu isprekidane silnice naših života, da nas izmire s duhovima prošlosti i da uspostave mir u našim srcima i savjestima. Kroz razgovor ove dvojice aktera, čiji su roditelji i preci moguće u ratu bili na različitim stranama ili tko zna na kojima i zašto, struji želja današnjih tragača da ukrste iskustva i suoče se jedan s drugim. Taj susret na temu „gdje ti je bio ćaća kada je grmjelo“ nije nimalo lak: dvojica glumaca sjede jedan nasuprot drugom, sipaju limun sebi ravno u oči, jedu sirovi luk i nisu u pojedinim momentima nimalo nježni jedan prema drugome. Stavljaju različite kape na glavu, partizanske, četničke i ustaške, viču jedan na drugoga i naguravaju se stolovima, ali neprestano—razgovaraju. Predstava svojim verbalnim obratima pomalo sliči na onu briljantnu knjigu „Hrastovi koje obaraju“, koja opisuje razgovor francuskog konzervativnog predsjednika Charlesa de Gaullea i lijevo orijentiranog ministra kulture Andréa Malrauxa, u kojem se miješaju vremenske koincidencije, lucidne primjedbe i dramatične povijesne slike.] — Bojan Munjin, Potraga za ljudskom sudbinom – Portal Novosti, 13. ožujka 2016.