Proces_Grad: Odmor Od Povijesti

Written by on 2008-02-01

“Ako pristanemo (makar i iz ironične naklonosti spram teze Francisa Fukuyame, danas sasvim očito naivne i nedostatne) na ideju da je povijest već doživjela kraj te usput zaobiđemo i “post”- klopku, onda je ono što danas živimo ne-povijesno vrijeme. Na neki način, to i nije daleko od istine. Povijest nije ništa drugo do skupa dominantnih percepcija prošlosti; dakle, zbira subjektivnih pogleda na ono što se dogodilo, i to onih subjektivnih pogleda koji su prevladali, najčešće silom, sve druge moguće poglede. Načela koja upravljaju današnjim svijetom jesu načela ubrzanja i ekspanzije i sve ključne pojave i procesi zahvaćeni njihovom vrtoglavom dinamikom. Proizvodnja, potrošnja, ratovi, primirja, prirodne i čovjekom izazvane katastrofe, bogatstvo jednih i siromaštvo drugih, prikrivene istine i javne laži, rastu i šire se brzinom koju je sve teže pratiti, odnosno, koja sve više otežava percepciju stvarnosti. Svega je previše i prečesto – i to u dramatičnim razmjerama – da bi opstalo u kolektivnoj ili individualnoj memoriji dulje od vremenskog intervala između dva TV dnevnika ili izdanja dnevnih novina. Prezasićenost zapažanja vodi ka gubitku kriterija za klasificiranje po važnosti, a potom i gubitku osjećaja za važnost samu. Gubitkom važnosti postupno nestaje i smisao. Nije li to idealna prilika za one koji (misle da) upravljaju ubrzanjem i ekspanzijom svijeta da, usred pre-smisla i pre-važnosti, (misle da) kroje povijest po svojoj želji, kad se sve ionako pretvara u ne-smisao i ne-važnost?

Boreći se s dominacijom službene povijesti, ustrajnim istraživačima uvijek se pružala prilika za nalaženje tragova osobnih povijesti, koje bi donosile nove podatke o hijerarhiji važnosti i smisla događaja u određenom razdoblju, i time postajale dijelovi i dijelići mozaika paralelne/ih povijesti. Ako se, iz današnje perspektive, zamisli posao koji će na uzorku naše stvarnosti obavljati neki detektiv-arheolog u budućnosti, može se naslutiti drugačiji ishod: bivajući i sami izloženi ubrzanju i ekspanziji, životi današnjih pojedinaca sve su sličniji trenutku/ času koji vrvi od prekomjernih htjenja, nerealnih snova, neispunjenih želja, žestokih ambicija i još žešćih frustracija. Oni sve više podsjećaju na oboljelo tkivo, nemoćno u odupiranju pomahnitalom metastaziranju svakodnevice. Sveopćoj inflaciji informacija podliježu i osobne informacije, ali osobnog vremena za njihovo procesiranje ponestaje geometrijskom progresijom. Paradoks je gotovo bolan: nikada nije postojalo više mogućnosti za bilježenje i distribuiranje vlastitih viđenja stvarnosti, i nikada nisu šanse, da ta viđenja postanu relevantna, bile manje. Inflacija informacija + deficit vremena = entropija mjerila važnosti i gradiva smisla. Usred te paklene jednadžbe, kako oblikovati osobnu povijest – onu koja u zbiru mnoštva osobnih povijesti daje posve izvjesno različiti podatak o jednom vremenu – tako da njeni kriteriji nadvladaju tu entropiju?

Cijena koja se plaća traženjem odgovora na ovo pitanje nije ništa manja od one koju je platio Franz Kafka nastojeći pronaći odgovor na to i slična pitanja. Trilogija proces_grad, inspirirana Kafkinim Procesom, nastojanje je Bacača Sjenki da se, kroz Kafkino djelo, govori o tom pitanju (dakako, uz plaćanje odgovarajuće cijene) i to s barem tri različita motrišta, u ne-kronološkom slijedu. Tako je treći dio trilogije, process_in_progress, istodobno i prvi realiziran, kao sintetička reinterpretacija cjelokupnog korpusa Procesa u susretu dva medija – kazališnog i filmskog – podvrgnutih višestrukoj montaži uživo, u rasponu od VJ-inga do gledateljevog pogleda; drugi dio, Ex-pozicija, pošavši od parabole o Zakonu, otvara dveri putovanja u osobne povijesti i podsvijest drugog u susretu jedan na jedan, promičući gledatelje u osjetitelje, zamjenjujući njihovu institucionaliziranu pasivnost empatijom (su-osjetitelji), izlažući ih pogledu javnosti u trenucima njihove potpune posvećenosti intimnom, darujući im i pogled iz “ptičje perspektive”, sve to uz mogućnost prolaska kroz sve pozicije, priče i faze. Na kraju trilogije koji je njen početak, Odmor od povijesti se izravno hvata u koštac s pitanjem u pitanju. Iza transparentnog naslova krije se vizija kafkijanskog dana, no lišena klišeja o kafkijanstvu, pa i o povijesti. Kafkin metafizički odmak, koji tragičnost humoristično lišava patosa, sastoji se od paradoksalnog spoja: s jedne strane, kategoričnog odbijanja imperativa upisivanja u vječnost, i s druge strane, vedre popustljivosti tom zahtjevu ukoliko se on pokaže uistinu neizbježnim. Ravnodušnost do povijesti čini ju nerelevantnom na način koji spašava relevantnost osobnog iskustva. U toj perspektivi, osobno se kroz vrijeme i prostor prenosi i ostavlja trag nezabilježenim putevima: kao pogled koji obavezno mijenja ono što je promatrano; kao misao koja, izrečena ili ne, mijenja ono što je mišljeno; kao osjećaj koji proizvodi ton po kojem će se uglašavati ili mu kontrapunktirati nadolazeći osjećaji drugih; kao cjelokupno prisustvo u određenom prostorno-vremenskom trenutku, jedinstveno i neponovljivo, i kao takvo posve nerelevantno kao materijal za hranjenje entropijskog proždirača povijesne relevantnosti. U kakvom se obliku može materijalizirati to iskustvo?

Dok ležim u tami, na prelazu između dva dana, puštam da se tišina ispuni slikama, glasovima, zvucima, osjećajima prethodnih sati, dana, paralelnog prostor-vremena misli, želja, prizivanja, strahova i nada… Asocijacije ulijeću među njih, pletu mrežu; o tu se mrežu odbijaju trenutačne senzacije, da bi se nanovo uhvatile u mrežu i o nju odbile… Moja je glava hitajući noćni vlak. U jednom osvijetljenom vagonu dva čovjeka igraju ping-pong, ali s mnoštvom loptica. Dok vlak-glava reže mekoću tame, ljudi-asocijacije šibaju loptice-misli koje lete tamo-amo, amo-tamo… Ili ne? Možete li zamisliti kretanje ping-pong loptica u jurećem vlaku?

Ako pristanemo (makar i iz ironične naklonosti spram teze Francisa Fukuyame, danas sasvim očito naivne i nedostatne) na ideju da je povijest već doživjela kraj, te usput zaobidjemo i “post”- klopku, mogli bi posve jednostavno zamisliti to kretanje. I/ ili ga doživjeti.”

Katarina Pejović

Autor koncepta i redatelj / Author of concept and director: Boris Bakal Scenarij / Script: Katarina Pejović Autori i suradnici / Authors and collaborators: Jelena Lopatić, Marija Škaričić, Damir Klemenić, Bojan Navojec, Stanko Juzbašić, Ognjen Bogojević, Kristina Gavran, Martina Karla Franić, Željko Zorica, Iva Aras, Ena Schulz, Stjepan Filipec Ges i mnogi/e drugi/e. Produkcija / Production: Bacači Sjenki u suradnji s gradskom knjižnicom "Bogdan Ogrizović", Gradskom četvrti "Donji grad", DSZS-om Republike Hrvatske te Hrvatskim Crvenim križem. Koprodukcija /Co-production: Orchestra Stolpnik - Bologna Projekt uživa potpore / Financial support: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba. Posebne zahvale / Special thanks to: Nina Violić, Zagrebačko Kazalište Mladih, G. Vitas, Plesni Centar Tala, Makrobiotički Centar Nova, Miona, Jaga i ostali, a posebno Mativo d.o.o.

Tagged as ,