OTAC HRABROST

“Otac Hrabrost” spektakularni je urbani performans koji se izvodi u formi urbanog putovanja kroz staru Dubrovačku gradsku jezgru, a sastoji se od pet izvedbenih dijelova od kojih se svaki odvija istovremeno, počinje u isto vrijeme i prolazi kroz isti skup urbanih lokacija, susreće se s istim “čuvarima mjesta”, ali ne uvijek u istom spletu dramskih okolnosti.
Nastaje kao inspiracija hrvatskom stvarnosti, devastacijom Dubrovnika od strane neodržive turističke i gospodarske pohlepe te je potaknut željom za aktiviranjem publike u odnosu prema svojoj svakodnevnoj stvarnosti, okolišu, suživotu i odgovornosti. Daleko se inspirira i Brechtovom dramskom parabolom “Majka Hrabrost”.
Svaki dio ovog urbanog performansa počinje ritualnim i simboličkim ubijanjem publike, koja zatim, mrtva, ima bolji uvid u stvarnost koja je okružuje i na koju predstava ukazuje.
“Ovo je jedna posve politički nekorektna predstava koja se inspirira najnižim strastima koje nas obilježavaju kao zajednicu, ali i kao pojedince. S druge strane, bavi se osnovnim konstitutivnim elementima kojima se zajednica inspirira, uslovljava i sažima, a s druge ih dekonstruira, izlaže do krajnosti i uživa u njihovim ‘reenactmentima’. Ona je procesija, pokušaj uspostavljanja nove ili novodobne urbane legende. Brecht je bio impuls: ‘Majka Hrabrost’ je izdala sve što je mogla, domovinu, sve etičke kodekse, sebe, svoju djecu, život, da bi preživjela. Ona je sve samo ne hrabra. Možda lukava, možda snalažljiva, možda ima neki vitalitet amebe, ali za zajednicu, pa čak i onu najužu, ona je kontraproduktivna, nereprezentativna i pogubna. Ona je slika i nas samih u današnjem vremenu, uronjenih u fragmentarnosti svakodnevice, naših prigovora životu, našeg žaljenja na događajnost i slijed stvari, ona je Dioniz krhkosti i nepostojanosti. Otac Hrabrost ne postoji, on je samo mit zajednice koja ga priziva, on je autor/ica svemira, ali zapravo nema spol, rod ili etniju. On je samoglasnik, (bijeli)šum u slušalicama, sklizak pod. On govori o izborima u životu, mogućnostima i priziva odgovornost, meni oduvijek tako dragu temu.” Boris Bakal